Srebrna
Zlatna
Brončana

100 MILJA ISTRE

. Objavljeno u: ATLETIKA

Preživjeti pakao "100 MILJA ISTRE"
Surfajući internetom davne veljače 2013. godine naletim na link koji vodi na informacije o utrci izdržljivosti zvanoj 100 milja Istre. Pošto sam avanturist u duši razmišljao sam se prijaviti,ali onaj mali komad pameti u meni mi govori da to ne bi bilo pametno jer nikad nisam hodao/trčao više od 40-ak km. Sufrajući info stranicama utrke i gledajući fotogaleriju sa kontrolnim točkama koje se protežu po gotovo svim vrhovima Istre onaj pametan dio je pao u vodu.Te predivne slike su me jednostavno natjerale da se prijavim što sam odmah i učinio, prijavio sam se na 100 milja - Utrka od Umaga preko Buzeta, Učke pa skroz do Koromačnog. Pa kondicije imam, redovito treniram, samo trebam vidjeti kako se nosim sa krcatim ruksakom na duže staze te nabaviti još nešto opreme. No to je lakša stvar, trebalo se dodatno pripremiti za tih 164 km. Napravljen je detaljni plan treninga (plivanje, trčanje, teretana, bicikla, planinarenje) kojeg se trebalo držati tih 2 mjeseca. Sve je išlo po planu do mjesec dana prije utrke i prve prehlade koja je relativno kratko trajala. Ali kao što kažu, nesreća nikad ne ide sama, a moguće je da nisam dovoljno odležao te me je nakon tjedan i pol zdravih dana strefila i druga, jača prehlada koja me prikovala za krevet 5 dana. U međuvremenu (između dvije prehlade) malo sam smanjio doživljaje te sam odustao od 100 milja i prijavio se na 100 kilometara sa startom u Buzetu, jer ipak je to puno lakše izvedivo i prolazi ljepšim dijelom Istre (barem meni). No dobro, nakon 2 prehlade i tjedan dana do početka utrke, izgubljenih 3 tjedna normalnog (ikakvog) treninga odlučio sam svejedno ići jer startnina je plaćena,svima sam rekao da se ide pa šta bilo i odustajanje u toj poodmakloj fazi više nije bila opcija (javna sramota, žaljenje itd.). Kad se kašalj smirio i kad sam se vratio u normalu, napravio sam zadnji "trening", 2 dana prije utrke (noćni đir biciklom do Voloskog sa Ivanom).
Dan prije utrke išlo se u nabavu, čokoladice, grickalice, neke fensi čarape sa smanjenom mogućnosti dobivanja žuljeva itd. Petak je sve bilo spremno, otišao sam na predavanje, došao doma, spremio stvari, odspavao 3-4 sata i napokon sam krenuo autom do Koromačnog u društvu Gastona sa Cresa. Došli smo navečer, oko 20:30 sati (prijave su bile do 22) te je bilo dovoljno vremena za čavrljanje sa Franjom koji je volontirao na utrci, nakon prijava gdje smo predali vreće sa opremom (jedna je išla na poklon a druga u Labin), kavice i večere uslijedilo je noćenje u prekrasnom apartmanu sa pogledom na more (Opel Corsa) na prakingu kraj cementare (predivan prizor). Naravno koliko udobno sve to skupa može biti. Navili smo budulicu u 4 sata (bus za Buzet kreće u 5:00) i otišli u krpe oko 23 sata. Od spavanja naravno nije bilo ni S (buka iz cementare, muzika iz obližnjeg kafića, mačke koje se tjeraju, "udobnost" auta kao mjesta za spavanje itd.). No pustimo to na stranu, možda sam i zadrijemao koji put, tek toliko da vrijeme brže prođe i zvoni alarm. Jeeeeee, prvo istezanje ukočenih ruku i nogu, zatim presvlačenje u opremu za trčanje, zadnja revizija opreme u ruksacima, kljukanje vitaminima, energetskim pločicama, doručak i bye bye Koromačno do sutra. Ukrcavanje u bus je uslijedilo oko 4:40 i točno na vrijeme u 5 krećemo za Buzet, aj barem sam tih sat i nešto lijepo odspavao u busu. Dolazak u Buzet oko 6 i 15, bilo je hladnjikavo, maglovito i krcato trkača. Nabrijavanje pred start, završni dogovori, taktika i sl. Naravno sa zviždukom sve pada u vodu, Gaston se negdje izgubio i nastavio sam solo. U početku se trčalo od centra Buzeta, preko glavne ceste i dalje prema Sv. Marinu. dolaskom do željezničke pruge, trčanje prestaje, cesta se pretvara u šumski put i započinje lagano hodanje prema Slumu, Brestu i prvoj kontrolnoj točki na vrhu Žbevnice (1014 m.n.m. - najzapadnjiji hrvatski tisučnjak). Put do gore je bio dosta zanimljiv, predivni pogledi sa visoravni iznad buzeta, planinarski dom, mjesta za odmor i uživanje, lagani zemljani (mekani put) po kojem se bez problema moglo trčati jer je ipak prošlo samo oko sat vremen te sam bio svjež,ali nisam forsirao. Dolaskom na Žbevnicu, nakon cvikanja pogled okrenem prema Učki i shvatim šta me još čeka što me lagano bacilo u depresiju ali to nije bilo ništa prema krizama koje slijede. Nizbrdo niz Žbevnicu prema Trsteniku je bilo veoma lagano, puno trčanja i uživanja u panorami predivne Istre.
Trstenik je brzo došao na red, druga kontrolna točka je u ruci a tu je bila postavljena i stanica za okrjepu (čajić, naranče, keksići i šibaj dalje). Imao sam osjećaj da smo prešlo oko 20 km ali me ubio u pojam jedan dečko na kontrolnoj točki koji kaže da smo od Buzeta udaljeni tek nešto više od 12 km, hahahah. Od Trstenika slijedi strmi uspon po više ne tako mekanom kršovitom putu (no dobra obuća ublažava svaki udarac :D) do Gomile gdje se nalazi 3. kontrolna točka. Gomila kao i Žbevnica je brdo obraslo samo niskim raslinjem, (travom i pokojim grmom) ali za Razliku od Žbevnice puno strmija. Uspon je bio tim teži jer se cijelo vrijeme vidi taj vrh i trkači ispred mene ali nikako doći do gore. Tada uskače fanatična psiha i tjera dalje pa šta god se dogodilo. Nakon pola sata (činilo se kao 2 sata) dolazim do vrha Gomile (1027. mn.m.), zastanem na trenutak, cvikam kontrolu i nastavljam dalje da uhvatim ekipu ispred, čisto da ne ostanem solo. na spustu sa Gomile na putu prema Orljaku uvalio sam se tročlanoj ekipici koj isu mahom iskusni planinari, Dubravka, Mladenka i Sale kojeg sam od milja nazvao GPS jer čovjek zna sve puteve po Ćićariji. Odmah se vidjelo da čovjek zna kad je odlučno rekao da se maknemo sa markiranog puta te nastavimo kraćim putem koji će sve skupa skratiti za cca 600-700 metara :O Pošteno me unaprijed obavijestio da nećemo ići po markaciji te ako sam siguran da želim sa njoma, pa rekoh odlučan je, valjda zna šta radi i prihvatio sam ići pa kud puklo. nakon tog izleta po nemarkiranom putu izlazimo ponovo na markirani ali ispred jedne ekipe Slovenaca koja nas je prešla na spustu sa Gomile (tko nema u nogama, ima u glavi :D). Ovi u čudu pitaju otkud smo izašli a Sale GPS se ponosno smješka i nastavljamo dalje :P uspon na Orljak (1105 m.nm.) nije bio tako težak te je savladan bez ikakvim problema, osim tu i tamo koje krpice snijega sve drugo je bilo baš super. Ponovo cvikanje 4. kontrole, slikanje na vrhu i nastavak prema 5. kontroli na Koritima. Prolazak korz predivnu borovu šumu, blatnjava cesta nas dovodi pred sam planinarski dom gdje je čekala i druga okrjepa. Tu je bilo svega, juhice, čokolade, nezaobilaznog toplog čajića, kole itd. nakon papanja juhice i tankanja rezervoara vode nastavljamo dalje prema Velom Planiku (1271 m.n.m.). Od Korita nastavljamo po makadamskom putu uz papanje ostataka čokoladice i uživanje u sunčanom vremenu. čak su se i zapjevale neke borbene. Znači moral na vrhuncu. Sa makadama skrećemo na markirani šumski put koji vodi do vrha Planika i nakon 300 metara kad je postalo malo strmije shvatim da su mi pješački štapovi ostali u domu na Koritima... Pas mater... Ekipa me smrknuta lica pogledala u stilu "a ne seri, mi te nećemo čekati" no rekao sam im da idu dalje pa ću ih stići (naravno ovo je bila svjesna sabotaža jer nisam u tom trenutku vjerovao da ću ih dostići jer smo držali odličan tempo - 6,2 km/h). Potrčao sam nizbrdo do makadama, i dalje prema domu. Trkači donedavno iza mene su me izbezumljeno gledali kuda idem. Do doma mi je trebalo 10-ak min. Ljudi su mislili da sam došao odustati te su pogledi prema meni bili sukladni tome razmišljanju. Obradovali su se kad su shvatili da sam došao samo po štapove i da nastavljam. Dali su mi još čokolade i uz povike podrške me ispratili, (hvala svima tamo). nastavio sam trčeći, po istom putu kojim sam prošao pred nekoliko minuta, znači računao sam 20 min zaostatka, to je ok, valjda ih stignem. Možda me ta želja za stizanjem super ekipe držala u trku skoro do vrha Planika, stigao sam par ljudi, ali svoje nisam vidio. Stanje nije olakšavao ni dubok snije na sjevernom dijelu kojim vodi planinarski put, srećom cipele su odlične i ništa ne propušta. nekoliko stotina metara od vrha je počela i kiša (glavno da je prognoza bila sunčana da sunčanije ne može biti, ali to je Riječko područje :D) Dolaskom na vrh sretnem zagrepčana kojeg nisam pitao ime ali non stop je bio blizu nas (stalno smo se izmjenjivali u vodstvu) kako cvika kontrolu i pitam ga ako je vidio moju ekipu, kaže "jesam, pred par min su prošli, evo tamo dolje su" Okrenem pogled prema strmijem dijelu Planika kojim se moramo spuštati i sreći nikad kraja, vidim Dubravkinu plavu majicu i zaderem se, "eheeeeeeeeej", pogled joj se digne i pita tko je to. hahah. Kad je shvatila rekla je da požurim, šta sam i učinio i na brzinu se spustio po stjenovitom terenu do ekipe koja je čekala 8svaka im čast). Nakon pohvale da sam brz i da nisu očekivali da ću ih uhvatit nastavljamo dalje, naravno uz malo veću cijenu. Naime, prilikom tog šprinta i povećanog napora lijevo koljeno je počelo raditi probleme (bilo je samo pitanje vremena). Kiša nije prestajala padati te sam pokrio ruksak sa kabanicom da se oprema ne smoči (meni nije smetalo, ja sam kršan momak, hahaahah). Put prema slijedećoj kontroli (sedmoj), Poklonu nije bio težak, lijepo markirani makadam, dušu dao za trčanje, ali koljeno je reklo odlučno NE takvim pothvatima te sam nastavio malo bržim hodom :(. Kiša je samo pojačavala i tu su počela prva razmišljanja o odustajanju. Bol, zajedno sa odvratnim nepredvidivim vremenom i još 64 km do kraja plus noć i sve to skupa pomiješano tjerali su me na odustajanje, ali na Poklonu je kao volonter bio Franjo Toić koji bi me doživotno zajebavao da sam odustao. A i ekipa (kojoj nisam rekao svoj naum me prihvatila i bilo bi mi žao ostaviti ih kad je postalo zabavno). Dolaskom na Poklon (gdje je bila i tranzicijska stanica sa našom opremom), nakrcao sam novi set čokoladica, presvukao se u čistu robu, stavio gamaše za snijeg i pripremio kabanicu za nastavak po kiši koja je dodatno pojačala kad smo stigli). Nakon juhice, čajića, kave i ostalog dopina, baš kad smo namjeravali krenuti počela je jaka tuča, koja je potrajala oko 20-ak minuta +/-. Te smo bili prisiljeni čekati, jer koliko god nisam normalni opet nije fora hodati po takvom vremenu. Taj ekstra odmor mi je dobro došao i jedan dio volje za nastavkom se vratio. Nastavljamo po snijegu prema Vojaku (1400 m.n.m) i 8. kontroli. Ovaj teren sam prošao 800 puta te mi nije bio nikakav problem doći do vrha gdje nas je čekala i nagrada, razvedrilo se, prestalo je puhati,sunce se vratilo i sve je mirisalo da dobar ostatak dana. Totalni kick za organizam, želju i volju. nakon cvikanja kontrole na vrhu kule, opet pada pogleda na ono šta nam ostaje, jer tek smo prešli pola puta :( No sad je sve ravno i samo spust do Plomina i ostaje još malo do cilja šta nije nikakav problem, kao najteže je iza nas (mo'š mislit). Prije utrke sam planirao biti na Vojaku oko 19 sati, no sa ovom ekipom i ubrzanim tempom na Vojaku smo bili oko 17 sati. "Odlično, ako se nastavi ovako, do 5,6 ujutro smo u Koromačnom" kaže Dubravka, šta bi imalo smisla da se drži isti tempo kao i do sad. Spust do Male Učke ništa posebno, sve poznati teren, ljubičice, jaglaci, čista uživancija. U Maloj Učki naletim na poznatog kolegu iz kluba, Marka koji je sa ekipicom tu roštiljao i uživao u sunčanoj suboti (očito je tuča padala samo na Poklonu). Marko me ponudio pivom koja je uletila ko budali šamar. Ostao bi ja i na ćevapima koji su se tek počeli peći, ali ekipa je htjela nastaviti pa sam eksao pivu i potrčao za njima (dobar izbor, jer bi se vjerojatno najeo ćevapa i ostao tamo). Sunce je lagano počelo gubiti sjaj i padati prema moru na drugoj strani Istre. Tu ulijeće onaj osjećaj romantike, predivne boje, sjene još golih grana po utabanom planinarskom putu, napuštene kuće, savršenstvo. Tada shvatim kako je to predivno i kako su se sve patnje isplatile jer ne bi ovo vidio da sam ostao na Poklonu. Bol u koljenu je popustila i sad se može čak i trčati. Slijedimo makadam do Balina, 9. kontrola, i dalje prema Sisolu, još se dobro vidi,ali noć prevladava nad danom. Pogled prem Rijeci koja viri između 2 vrha i u pozadini ostavljenu Učku (sa koje sam pred par sati gledao prema Plominu kojem smo se sve više približavali). Tu se ekipa počeka raspadati. U šumi prema Sisolu, svijetla je bilo sve manje ali još nije bila potrebna rasvjeta. Mladenki nije bilo dobro te je usporila a Saša je ostao sa njom, ostali smo sami Dubravka i ja. te smo odlučili potrčati te se malo više odmoriti u Plominu dok ih čekamo. Skrećemo sa planinarske markacije na makadamski put koji vodi prema slijedećoj kontroli na kraju istog. Svijetla više nema te vadimo čeone lampe iz ruksaka jer više nema smisla ići na slijepo. Čim smo upalili lampu vidimo nešto reflektirajuće 50-ak metara ispred, mislili smo da je kontrola,ali bio je to još jedan trkač koji je taman počeo vaditi lampu (razočarenje i nastavak potrage za kontrolom.) Sati su prolazili a kraja makadamu i kontrole nigdje. No cijelo vrijeme sam uživao u pogledu na Porozinu, Brseč, i Rijeku u daljini. Predivno i neopisivo. Tada dostižemo još dva trkača koje pitamo ako su našli kontrolu jer možda smo je i fulali, ali niti oni nisu bili te sreće. Ne znam koliko je još prošlo, ali Dubravkina lampa (jača od moje) obasja stijenu i na njoj nešto reflektirajuće, ceste više nema i kontrola je tu! HELL YEAH! Ali tada vijest postaje loša, od kontrole slijedi raskrčeni put (nemarkirani, organizatori su doslovno krčili put od ceste prema markacijama jer je zapadna strana Sisola jako strma i preopasna za kretanje noću te se odlučilo da se ide istočnom stranom). Kretanje tim gustišem nije bilo nimalo zabavno,pogotovo noću, ali eto, šta se mora nije teško, začudo tada sam se osjećao odlično, malo sam njurgao zbog uspona, ali sve u granicama normale. Nakon dolaska na markirani put, šuma se prorijedila i dalje smo nastavili ubrzanim tempom. prolazimo Bukovo (771 m.n.m.) i slijedi spust prema Plominu po travnatom terenu. Preglednost odlična, dobro utaban put, orijentacija olakšana maksimalno :D. Pošto smo bili sami, i bilo je dosadno počeli smo pričati o svačemu, čime se bavimo, zašto treking, žene, muževi, djeca, unuci, trač rubirka i slično. Spust nakon toga postaje strmiji, put se širi na makadam a trava prerasta u malo drveće. U jednom trenutku dolazimo do oznake organizatora sa strelicom za koja je usmjerena "ni v rit ni mimo", ispada kao da pokazuje u smjeru tog makadama ali malo nahero, prema desno... Dubravka uvjerena nastavljam makadamom ali meni ne da vrag mira i malo svijetlim okolo na sve strane i ugledam u daljini, nekih 20 metara od makadama nešto šta izgleda kao početak puta, kad ono stvarno, markirani put, pozovem Dubravku da se vrati i nastavljamo tim mojim "otkrićem"... to je bilo to jer naletili smo na još oznaka i bili smo spašeni... nakon par desetaka minuta opet dolazimo do makadama, vjerojatno tog istog ali smo ga dobrano skratili, pogled iza a na vrhu se vide lampe natjecatelja iza nas, nekih pola sata zaostatka, onako pomalo sablasno, 2 točkice na brdu u noći, ali bar znamo da nismo sami u ovoj tragikomediji. nastavljamo makadamom koji vodi više prema Vozilićima nego Plominu, šta me opet počelo brinuti, je li to stvarno to? Makadam postaje strmiji a moja koljena preuzimaju cijelo opterećenje te gadne nizbrdice. Tu sam počeo osjećati žuljeve koji su postajali isto tako sve veći problem, svaki korak je bio bolan, a put težak (sve neki grubi kamen). napokon više taj makadam dolazi do serpentine i okrećemo prema Plominu (ipak je to to),ali nagib je i dalje isti.. ufffff... Ne znam koliko je vremena prošlo ali ugledah Toranj crkve u Plominu kao melem za moje žuljeve, ali melem je ispario i tu počinju crna razmišljanja... Je li dosta, ja ne mogu više, boli me itd itd. Izlazimo na cestu bilo je oko 23 sata, ljudi ispred jedne kuće kliču, hvale nas (kao na nekoj utakmici) Birtija otvorena, neki dobrano naroljani čovjek počne pjevati, ja sam prihvatio igru i počeo dizati ruke i podržavati ga, odlična atmosfera, crne misli jednostavno nestaju nakon takvog bodrenja. Nakon razgovora sa Dubravkom odlučili smo da nema smisla čekati Mladenku i Sašu jer smo ispred njih sigurno sat vremena i ohladili bi se te ne bi više bilo volje nastaviti. Dolaskom na kontrolu smještenu u gradskom tornju, skužim da tamo volontira Helena, kolegica iz kluba koja me čudno pogledala i pitala: "šta i ti si tu?", odgovorih "jesam i ne znam šta mi je ovo trebalo" :D. Tu je od okrjepe bilo samo čaja, kole i voća... htio sam kavu da izdržim noć ali nije je bilo... Sjeo sam na komad kartona na nekim stepenicama, pio sam čaj. Dubravka je išla van nazvati sina da mu poželi laku noć, malo sam gledao taj toranj iznutra, u kutu sjedi neki čovjek, slovak, pognute glave sa osjećajem nemoći u očima, odustao je. Helena je taman zvala da netko dođe po njega i odvede ga u Koromačno, a drugi čovjek, volonter priča s njim. Heleni su rekli da slovak pričeka dok se par ljudi ne jer nema smisla voziti jednog po jednog, tada iz šale upitam tog volontera "a ako ja odustanem će doć po nas dvoje?" Na to čovjek kaže heleni da pričeka i ne poklopi i upita me "šta odustaješ?" rekao sam da ne ali ozbiljno sam razmišljao o tome, ali opet ne mogu pustit Dubravku samu po noći. Slovak će morati pričekati, jbg život je težak :D.
Dubravka se vratila, obavila razgovor i nastavio sam sa čajićem i kandiranim voćem, tada dolaze ona 2 slovenca koje smo ostavili, a mi krećemo dalje u noć. Spuštamo se do termoelektrane, pa preko mosta, ispod konvejera za transport ugljena i dalje na markirani makadam koji vodi na vrh Standara (474 m.n.m.). Penjemo se u noć otprilike pola sata i gledamo lampe ispred nas prema vrhu i dimnjak termoelektrane ispod nas, bilo smo otprilike na trećini visine dimnjaka. Pošto sam strojar, dosta puta su nas krkali činjenicom da je dimnjak visok 340 metara, a mi smo znači na trećini to je 110 metara, pa da vidim koliko je visok Standar, vadim kartu, osvijetlim je lampom i gledam kotu 474 METARA?!??!?! A mi tek na 110??!?! Automatski kriza, depresija, padavica, sve! Ne mogu ja to.. gotovo je, odustajem... Bol u koljenu kritična ali izdrživa, jedva. Dubravka tada ulijeće sa ohrabrujućim riječima da imamo još 30-ak km do kraja i da ne smijem sada odustati, da me neće ostaviti, ići ćemo pomalo. Nastavio sam, dala mi je ibuprofen da se bol smanji. Možda je bio placebo,ali bol je popustila nakon pol sata i nekako sam nastavio, ali sa teškom glavom. Falilo mi je šećera pa sam maznuo par čokoladica što je itekako pomoglo. Došli smo do vrha i 12. kontrole, vrh uopće nije sličio na vrh, par grota okruženih stablima, bo... Ali u daljini svijetla gradova središnje Istre što je ipak davalo neku indikaciju da smo na vrhu, nečega :D. Još otprilike 5-6 sati do cilja, mogu ja to!
Spust je bio strm ali prohodan, i put nas vodi prema Labinu, kaže Dubravka, da smo u starom gradu brzo, ali da moramo proći vertikalu da bi pokupili 13. kontrolu. Mislio sam da je vertikala samo naziv za spust onako bez veze, ali to je doslovno bila VERTIKALA!!! Nemam pojma koja budala je markirala taj put ali to je doslovno bio alpinistički pothvat, spuštanje po granama, po skliskoj zemlji, po noći!!!
Sve po spisku svima, hahahah. Dolazimo do ceste u daljini svijetla starog grada Labina, mislio sam ajde, sad po cesti do tog vodopada i kontrole ali drek, markacije vode dalje u provaliju?!? Ovo nije za prosječne planinare, govorim u sebi. Kad ono u toj provaliji nema puta nego se spuštaš vertikalno pomoću sajli zavezanih po stablima, jezivo.. i to po mrklom mraku sa nekom jadnom lampicom sa kojom vidiš oko 5 metara pred sobom...
nakon spuštanja do dna čujemo šum vode i ugledamo potok preko kojeg se prolazi preko sajle, vodopad kojem se ne vidi kraj (jer je lampa slaba) i na drugoj obali kontrolna točka :D. Preko potoka pomoću sajle riskirajući život (nije ni čudo da smo prilikom prijave potpisivali da sudjelujemo na vlastitu odgovornost) dolazimo do točke, cvikamo, i kamo sada? Ugledah markaciju na stijeni iznad vodopada po kojoj se penje pomoću klinova. Prošli smo i to i nastavljamo dalje po markaciji prelazeći preko mostića i potoka. Potpuno dezorijentirani nadamo se da to ipak vodi prema Labinu jer više ne vidimo nikakva svijetla. Tada ugledamo svijetla čeonih lampi iznad nas te shvatio da smo na dobrom putu (valjda).  I eto prosvjetljenja... LABIN!!! Usamljen, predivan na vrhu brijega, čeka nas optimiste. Penjanje je sad bilo puno lakše kad se vidi cilj. Došli smo do stepenica koje vode do grada i kad smo se popeli, nekolicina lokalnih opet plješče, motivira i tako. Dobro je biti idiot koji hoda/trči 100 km po brdima, ljudi to poštuju. U tranziciji opuštena atmosfera, par natjecatelja (oni ispred nas) već sjedi i pije/jede. Dobio sam juhicu i drugu vreću sa opremom, presvukao sam samo majicu i pobacao višak iz torbe u tu vreću jer nam još ostaje oko 20-ak km do cilja. Bilo je 3 ujutro, nažicao sam jedan Red Bull, popio još čaja, pojeo voća, par čokoladica. Na podu na nekom madracu jedan natjecatelj spava, pokriven, onako spokojan, a jedan stariji gospodin vidno alkoholiziran (a subota je) malo nas zadirkuje nekim čudnim jezikom, ali ne smeta previše. Gledajući tog natjecatelja kako spava i sam sam poželio malo (ili puno odspavati) ali moje sanjarenje prekida Dubravka i kaže ajmo ča!
Krenuli smo, po njezinom tumačenju stanja do Skitače je sve ravno i onda slijedi spust do Crne Punte (što je ujedno i zadnja kontrola) i onda lagana šumska šetnjica do Koromačnog. Ma nema frke, još 4 sata i gotovo... Je da. Nakon prolaska slijedeće kontrole u Gondolićima ulazimo u šumu te se konstantno penjemo već pola sata. "Ravno kažeš?" na šta se ona nasmije i kaže pa nije strašno, ali moja koljena su u takvom stanju da mi je uspon od 0,00001 posto težak uspon. Opet kriza, usporio sam maksimalno i onih 5 km/h je ostalo nedostižno, mislim da sam se kretao oko 2,5 km/h što je mučilo i mene i nju. Dogovorili smo se da ćemo se nakon šta sunce izađe rastati te će ona krenuti solo prema Skitači malo bržim tempom. Između Gondolića i Skitače je još jedna kontrola na vrhu zvanom Oštri (531 m.n.m.) koji je sa tih 200 metara visinske razlike od Gondolića izgledao kao Everest. bar je mene toliko izmorio. Mučenje kroz šumu po noći, umor i halucinacije da netko non stop trči iza mene što je rezultiralo stalnim okretanjima, ali nikoga nije bilo, gadan osjećaj... Tada je počelo svitati, lampe više nisu bile potrebne i rekao sam Dubravki da šiba dalje, sjeo sam i poslikao izlazak sunca iznad Cresa i neki veći putnički brod koji se već par sati vrtio u blizini. Vadim kartu i gledam stanje... Do Skitače još 4 km, vidim je tamo, neki odašiljač ima svijetlo na vrhu te je jako dobro vidljiva, blizu je, ajde tih 4 km nije strašno, zatim do Crne punte 2,5 km spusta, odlično, i onda još 4 km do Koromačnog, znači oko 12,5 km, brzina ako bude 3, tamo sam za 4 sata, prihvatljivo. Dižem dupe i nastavljam, osjećam kao da mi je stopalo prekriveno žuljevima, da su puknuli i da će biti sranja, koljena bole za poluditi, vrti mi se, spava mi je, dosta mi je, kriza ne prestaje. Svako toliko vadim kartu i iako dobro vidim kuće na Skitači nikako da dođem do njih. Tada me prestižu dvojica, prošla kraj mene kao nadzvučni avioni kraj turskog groblja. Dolazim do Skitače, sve pusto, mrtvo, nigdje žive duše, kontrola je na planinarskom domu koji je zatvoren. A nadao sam se sa nekim porazgovarati, bilo mi je dosadno. Krećem na THE SPUST! Sunce je dobrano upeklo pa sam se skinuo u kratke rukave. Aj bar nešto. Došlo je proljeće. Vode sam imao dovoljno, čokoladice sam maznuo tu i tamo, imao sam pederušu oko pasa punu čokoladica, tako da sam bio dovoljno opskrbljen istima. Dakle spust prema Crnoj punti. Pošto sam ovdje već puknuo psihički, počeo sam pjevati, put je prvo vodio kroz gustu šikaru te je nakon prelaska ceste koja vodi za Skitaču nastavljao prema dolje po makadamu. Gledam šparuge koje ne smijem brati jer bi pobrao kaznu od 50 lipa po komadu, hahaha. šalu na stranu, da sam stao i sagnuo se, vjerojatno se ne bi mogao ustati. nastavak pakla, sunce, more, lagani povjetarac u kosi, i tih 2,5 km se pretvara u noćnu moru, gledam more onako sa visoka i visina kao da se ne mijenja, a makadam konstantno pada i baš onako za inat cijelo vrijeme gledaš u površinu mora i uopće mu se ne približavaš, katastrofa. negdje pred kraj spuštanja u šumi parkiran neki kroser (motor) i ozbiljno sam ga htio maznuti i doći do kraja sa njim da su ključevi bili u bravi :P
Pošto sam zašao u šumu, more me više nije zajebavalo te više nisam razmišljao o ničemu, i eto, to se isplatilo, ugledam predivan svjetionik na hridi i zadnju, ZADNJU, ZADNJU TOČKU!!!!! Hvala k..., stao sam, probušio karton sa zadnjom kontrolom, sjeo i pogledao u more. Bilo je predivno, čisto, bistro. Inače bi se skinuo i bacio, ali sada sam samo htio to sve skončati i pobjeći iz ovih paklenih krajeva...
Došlo je još ljudi iza mene i odmorilo par minuta. Nastavio sam, istim korakom kao i do sada, malo brže od stajanja. Ali glava je tu stvarno postala preteška. Skoro sam se srušio sa puta i pao u provaliju,ali očito nisam kad ovo sada pišem i sa smijehom se sjećam svega. Put nije vodio uz more jer su se pametni momci našli sagraditi nakaradnu cementaru na najljepšem mjestu uz more (sve za napredak, ne?) nego skroz okolo nje, naravno uz dobar uspon da se zaobiđe cijelo to postrojenje jer su ga nasadili na čitam poluotok. Na vrhu naravno nigdje hlada, i sunce peče još jače, uz onu slabinu u glavi sad sam počeo i gorjeti od sunca, nisam imao nikakvu kapu osim zimske u kojoj bi se skuhao pa sam pustio da me peče... Dolazim sa tog obilaznog puta do ceste koja vodi prema centru Koromačnog (napokon). Tih 500 metara je izgledalo kao 5 kilometara, spustio sam se po stepenicama do ciljnog luka, mrtav, bezvoljan, baš kao i svi tamo nazočni. Kleo sam se da nikada više neću pokušavati nešto slično, ovo mi je zadnji put.  Jedan čovjek mi je pljeskao, nigdje fotografa, nikakve najave, samo trešti muzika i hodajući mrtvaci oko ciljnog luka i dvorane u kojoj smo se prijavili. Baš motivirajuće, zar ne. Ušao sam, tu mi je dosta njih pljeskalo, završio sam nešto najgore u životu, prebrodio sve krize i ušetao u cilj.  Sad mogu odahnuti, nije bitno mjesto, vrijeme ni rezultat, došao sam do kraja po najtežem terenu na svijetu. Nakon prolaska zamolio sam jedan krevet gdje mogu malo leći, dobio sam ga, zajedno sa vlastitom bocom vode. Legao sam, vrtilo mi se i bilo mi je vruće. Nakon pola sata došao je trenutak istine, morao sam skinuti gojzerice i pogledati stanje nogu. Na moje čuđenje niti jedan žulj nije puknuo ali ih je bilo posvuda. Iskoristio sam prisustvo doktorice te je zamolio da mi pregleda i eventualno izbuši koji žulj. Oprala mi je stopala (ah, olakšanja) i izbola mi par žuljeva te sve to skupa zamotala. Predivan osjećaj, noge svježe i na zraku, patnje su gotove. Pojeo sam zasluženi ručak i krenuli smo odmah doma jer je Gaston imao trajekt u 11 i pol pa rekoh da stignemo. Iako sam planirao prespavati do popodne i dočekati Ivanu da me vozi doma. Vožnja doma nije bila najbolja ideja jer sam par puta zadrijemao za volanom, ali više sreće nego pameti. Kad sam ispred kuće izlazio iz auta, nisam mogao ustati... Koljena mrtva, jedva sam se dogegao do 3. kata, legao u krevet i zaspao... O posljedicama neću pričati jer bi moglo obeshrabriti ljude da ikad pokušaju takvo što.
Nakon prospavane noći, bol nije popustila previše,ali sjećanja sa utrke ostaju i to nikada neću zaboraviti, predivni ljudi, krajolici, situacije. Ono "Nikad više" je sad postalo "Nikad više do slijedećeg puta". 100 milja Istre, vidimo se dogodine, nadam se sa boljom pripremom i bez boleština.
Inače ovo je kvalifikacijska utrka za najtežu europsku trkačku utrku - Trail du Mont Blanc.  Kasnije sam saznao da je jedan natjecatelj  koji je sudjelovao na toj "najtežoj europskoj utrci" rekao da mu je na 100 milja Istre bilo teže.
Sve u svemu, preživio sam pakao Istre, i doslovno pregazio skoro polovicu Istre u 26 sati. I to je nešto o čemu vrijedi pričati.